Dragi prijatelji.

Dobro došli na otvorenje….

Poruka ove izložbe nije da se samo sjetimo, nego da zapamtimo da su stradali bili pojedinci. Svako dijete je imalo ime i prezime. Svako dijete je onda postalo broj, i svako dijete je završilo u krematoriju.

Važno je znati da je ovo samo dio od milijun i petsto tisuća ubijene djece. Ovo su oni za koje znamo, jer su evidentirani i fotografirani kad su ulazili u logore. Ono što nikako nisu mogli znati u ovom trenutku, dok su gledali u kameru, je bila jeziva istina da im je ovo zapravo bila službena slika za putovnicu u smrt.

Kao što svi znate, ja sam imao sreću da sam preživio – dok ova djeca nisu. Možda negdje u nekoj arhivi postoji ovakva slika mene. Kao što negdje u Auschwitzu sigurno postoji i moj kofer, koji sam ponio sa sobom iz Čakovca. Kad sam došao u Auschwitz, nisam dugo znao zašto sam tamo… I kad su me selili iz logora u logor, nikad nisam mogao znati gdje sam.

Kao ova djeca: samo sam znao da su došli po mene, odveli me, da su me evidentirali, da sam postao neprijatelj, ali da nisam bio kriv.

Dok postoje ove fotografije, dok večeras gledamo u dubinu očiju ove djece, oni postoje. I zato, makar su mrtvi, dok traje ova izložba, oni su živi. Među nama su kao podsjetnik prošlosti, kao nemirni duhovi, čija je poruka da se nikad ne zaboravi da su postojali, pa onda nestali. I tako su njihovi kratki, tužni životi, zauvijek ostali vječni.

Zapamtite, dok ih gledate, ovo su bili i ostali nečiji neprijatelji…a bili su nečija djeca.